Današnjim danom 1. travnja navršava se 98 godina od smrti posljednjeg okrunjenog i jedinog blaženog hrvatskog kralja Karla IV. Habsburško-Lotarinškog
Sin nadvojvode Otona Franje Habsburško-Lotarinškog i supruge saske kraljevne Marije Josipe, rođen je 17. kolovoza 1887. godine. Iako nije bio prvi u redu za nasljedstvo, odgajan je u strogom katoličkom, konzervativnom i pluralističkom duhu kakav je bio namijenjen svim višim članovima vladarske loze Habsburško-Lotarinške. Uz klasičan odgoj, bio je prvi Habsburgovac koji je završio opću klasičnu gimnaziju, nakon koje je služio vojnu službu i krenuo na studij prava i političkih znanosti-filozofije.
("Predosjećaj 1894.", Nadvojvoda Karlo i kralj Franjo Josip I., rad hrvatskog slikara Ante Brešića pl. Mikulića (Comes))
(Nadvojvoda Karlo kao student prava i politčkih znanosti-filozofije u Pragu 1907., fotografija Karla Pietznera)
Nakon iznenadne smrti jedinog sina kralja Franje Josipa I., kraljevića i prijestolonasljednika Rudolfa u Mayerlingu, pod nerazjašnjenim okolnostima. Dolazi do velike promjene u vladarskom nasljedstvu, novim prijestolonasljednikom proglašen je nadvojvoda Franjo Ferdinand. Koji nakon odabira za ženidbu s češkom plemkinjom vojvotkinjom Sofijom od Hohenberga, rođenom groficom Chotek, koja zbog nižeg plemićkog statusa nije zadovoljavala vladarski kriterij. Stoga je prijestolonasljednik Franjo Ferdinand odabrao ljubav i obitelj naspram časti nasljedstva, te time njegova djeca bivaju maknuta iz prvenstva nasljedstva krune. Tim činom sam nadvojvoda Franjo Ferdinand biva prijestolonasljednik, nakon čije smrti naslijedit će prijestolje djeca nadvojvode Karla, sada već oženjenog za Zitu, kćer posljednjeg vladara od Bourbon-Parme. Već otprije je bilo poznato da je nova generacija Habsburga otvoreno gajila hrvatske državne i domoljubne interese, kao pobornici trijalizma. Upravo to biva i najveća bojazan velikosrpskih radikala, čija teroristička organizacija "Crna Ruka", uz podršku srpskog državnog vrha pomaže u organizaciji atentata na Franju Ferdinanda s jugoslavenskom terorističkom organizacijom "Mladom Bosnom". Srpski teroristi i radikali uzimali su Franju Ferdinanda kao državnog neprijatelja broj jedan, upravo zbog njegova otvorenog trijalističkog zalaganja da svi južno-slavenski narodi u okviru Hrvatske države dobiju treći jednakopravni status u K.u.K. monarhiji, te on i njegova supruga vojvotkinja Sofija bivaju žrtve atentata u Sarajevu 28. lipnja 1914.
(Vjenčanje nadvojvode Karla i Zite od Bourbon-Parme 1911.)
U tom trenutku nakon Atentata u Sarajevu, nenadano, Karlo postaje prijestolonasljednik višenacionalne K.u.K. monarhije i kreće sa svojim dužnostima. Osim što se pokazao kao prva osoba uz svoju vojsku, boraveći na prvoj liniji, zalažući se za invalide, ranjenike, udovice i siročad. Kao prijestolonasljednik već je krenuo najavljivati velik opseg reforme K.u.K. monarhije i želju za stvaranjem konfederacije u kojoj bi sve hrvatske zemlje bile sjedinjene pod jednu krunu hrvatsku. Smrću najdugovječnijeg hrvatskog vladara Franje Josipa I., kao da je završila jedna era hrvatske povijesti, zapamćena po neviđenom i nikada u budućnosti dostignutom gospodarskom, kulturnom, društvenom i znanstvenom napretku hrvatskih zemalja. Vrijeme kada je Hrvatska bila u rangu jedne srednje njemačke državice, znatno bogatija i naprednija od svojih širih i daljih susjeda kao što su Srbija, Crna Gora, Grčka, Bugarska, Rumunjska itd., te jedna od najbogatijih zemalja u K.u:K. monarhiji u redoslijedu Češka, Austrija, Ugarska, Hrvatska-Slavonija, Galicija, Küstenland, Sedmogradska itd., te neusporedivo bogatija i naprednija od današnje Republike.
(Kralj Karlo na bojištu, 1918. slika austrijskog slikara Friedricha Gsura)
U tom mraku i nevolji Velikog rata 1914. - 1918. Karlo biva okrunjen za hrvatskog i ugarskog kralja četvrti po svom imenu u hrvatskoj povijesti. Već pri samoj krunidbi u Budimpešti odmaknuo se od Hrvatsko-Ugarske nagodbe iz 1868. i izdao dvije zasebne krunidbene zavjernice umjesto jedne. Krunidbene zavjernice, jednu ugarsku i drugu hrvatsku. U njoj potpisa se hrvatskim, a ne austrijskim ili ugarskim imenom, kao Karlo IV. (umjesto Karl ili Karoly), a sama zavjernica priznala je u prvom trenutku jedinstvo Hrvatske-Slavonije s Dalmacijom i Rijekom kao hrvatskim zemljama. Kako biva tradicija pri polaganju krune blagoslovio ga je najdomoljubniji zagrebački nadbiskup u čitavoj povijesti, msgr. Antun Bauer. Zlatnu jabuku po tisućljetnoj tradiciji nosio je ban Hrvatske, Slavonije i Dalmacije Ivan barun Škrlec Lomnički, hrvatske krunidbene stjegove najplemenitije obitelji, kao i izaslanstva hrvatskog sabora, Crkve u Hrvata, plemstva, građanstva i pučanstva iz svih dijelova Hrvatske. Tada se novookrunjeni hrvatski kralj Karlo IV. uzjahavši konja na brežuljak sačinjen od zemlje iz svih hrvatskih i ugrskih županija, s mačem okrene na sve četiri strane svijeta i zaklevši se braniti Domovinu od svih njezinih neprijatelja, zakletvu koju je održao do kraja, nikada odstupivši s prijestolja. Ironično to biva ne samo posljednja hrvatska krunidba u povijesti već i posljednja katolička krunidba nekog europskog vladara.
(Hrvatsko-Ugarska krunidba Karla IV. 1916.)
(Hrvatsko-Ugarska krunidba Karla IV. 1916., niz slika različitih autora )
(Krunidbena kočija s hrvatskim kraljevićem Otonom (Otto von Habsburg), slika ugarskog slikara Gyule Édera)
Njegove dvije vladarske godine su bile iznimno teške, no izuzetno produktivne. Već u prvoj godini vladavine 1917. Hrvatski državni sabor (ime od 1917.) zatražio je sjedinjenje Hrvatske-Slavonije, Dalmacije i Bosne-Hercegovine na što je dobio odobrenje od hrvatskog kralja, pod uvjetom da podrže isti prijedlog i partneri hrvatskog kraljevstva u krunskom savezu, a to bivaju Ugari. Tadašnji ugarski premijer István grof Tisza ponovno je nastavio svoju ugarsku nacionalističku retoriku stavljanja veta na svaki vladarev i hrvatski prijedlog za reformom K.u.K. monarhije. U to vrijeme rat s Italijom dolazi do svog zenita, Hrvati se pokazuju vještim i hrabrim borcima na svim ratištima, a kralj Karlo posebice obilazi njihova bojišta i s njima dijeli strahote rata iz dana u dan. Njegov veliki vladarski smjer se odnosio na vanjsku politiku traženja separatnog mira sa silama Entente, vidjevši ratne strahote i tražeći mir. Državna politika usmjerena ka reformi K.u.K. monarhije u konfederaciju zemalja ili barem trijalističko rješenje Austrijsko-Ugarsko-Hrvatske države. I socijalna politika pomaganja invalidima, ubogima, udovicama, siročadi i socijalno ugroženima, što dovodi do stvaranja prvog ministarstva socijalne skrbi u povijesti. Ti smjerovi, kao i skromni, te pobožni katolički život dovode ga u korak do svetosti. U zadnjoj godini rata i drugoj godini vladavine situacija se naglo poboljšava za K.u.K. monarhiju, pobjeda nad Rusijom na istoku, pobjeda nad Talijanima na Soči, pobjeda nad Rumunjima na istoku, te ranije pobjede nad Srbijom i Crnom Gorom pokazuju dobro ratno stanje i vrijeme za reformu K.u.K. monarhije, koja već ima teška unutarnja previranja. Karlo donosi nekoliko vladarskih proglasa o reorganizaciji K.u.K. monarhije od kojih najpoznatiji biva "Proglas narodima" 16. listopada 1918. gdje proglašava pravo na samoopredjeljenje u autonomne države i entitete unutar K. u. K. monarhije čime Česi i Ukrajinci dobivaju priliku za svojim državnim entitetima, dok Poljacima se nudi sjedinjenje s nezavisno Kr. Poljskom. Na žalost kratkovidnost ugarskih političara, sada pod vodstvom premijera Šandora Wekerlea biva i dalje prisutna. Te tjeraju kralja na zakletvu o integritetu Zemalja pod Svetom krunom, čime reforme i dalje bivaju ograničene na austrijski dio carevine. Iako su Ugari uvidjeli da ta tvrdoglavost neće imati budućnosti, počeli su pregovore o sjedinjenju hrvatskih zemalja unutar Svete krune, da bi u konačnici hrvatska delegacija sastavljena od nekolicine hrvatskih generala i pravaških monarhističkih političara tražila novi koncept trijalističkog rješenja, koji kralj Karlo IV. prihvaća i proglašava "Trijalistički proglas" 21. listopada 1918., pod uvjetom da Ugari učine isto. Hrvatska delegacija otputovavši u Budimpeštu, već sljedeći dan 22. listopada 1918. ratificira u zajedničkom ugarsko-hrvatskom ministarskom vijeću (tada ratnoj zamijeni za zajednički sabor) i proglašava stvaranje nove Kraljevine Hrvatske, s banom u Zagrebu, te podbanima u Zadru i Sarajevu, te eventualno Ljubljani ako Slovenci odluče na pristupanje Kraljevini Hrvatskoj. Ta posljednja reforma K. u. K. monarhije službeno je sjedinila Hrvatsku-Slavoniju, Dalmaciju, Bosnu-Hercegovinu i Istru u jednu zemlju. Ovo biva najveći opseg hrvatske države u njezinoj čitavoj povijesti, po prvi puta u povijesti čitava je Istra bila sjedinjenja s maticom Hrvatskom. Unatoč tom velikom uspjehu, jugoslavenski orijentirane republikanske snage u Zagrebu pokreću veliki puč, zatvarajući hrvatske generale, časnike i monarhističke političare, te u nabrzo stvorenom i djelomično popunjenom Hrvatskom državnom saboru proglašavaju nezavisnost Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije s Rijekom, te njezin pristup Državi Slovenaca, Hrvata i Srba 29. listopada 1918. Unatoč tome postupku, ironija prati, da Sabor nije nikada svrgnuo blaženog hrvatskog kralja Karla IV. i lozu Habsburško-Lotarinšku, čime on iva de jure još uvijek hrvatskim vladarom.
(Kralj Karlo IV. s vojnicima na očanskom ratištu)
(Karlo IV. s domobranima, rad hrvatskog slikara Ante Brešića pl. Mikulića (Comes))
(K.u.K. monarhija u listopadu 1918. nakon donošenja Trijalističkog proglasa)
Već dan prije Države SHS, odcijepila se Čehoslovačka, dok kasnije Rumunjska započinje puč u Sedmogradskoj i silom ju pripaja, Talijani naglo prelaze granicu već nepostojeće K. u. K. monarhije da bi u miru pripojili austrijska, hrvatska i slovenska područja koja nisu uspjeli u ratu. U Austriji se proglašava Austrijska (Njemačka) republika, a u Ugarskoj dolazi na vlast socijalistička diktatura i kreće era crvenog terora Béle Kuna. U to vrijeme kralj Karlo IV. nikada nije odstupio s prijestolja već izdaje dva proglasa za Austriju i Ugarsku gdje daje volji naroda njihovu vlastitu odluku o sudbini, dok svoju vladarsku, odlučuje da ne može predati zbog odgovornosti ne samo pred svojim narodima, već i pred samim Bogom (stoga je car i kralj po milosti Božjoj). Novim antihabsburškim zakonima, vladarska loza biva na silu protjerana iz Austrije u neutralnu Švicarsku. Nakon pada crvenog terora i proglašavanja Ugarske kraljevinom, Dva puta, kralj Karlo IV. dolazi u Ugarsku kako bi restaurirao vladarsku vlast i to u opasnom zrakoplovnom preletu. U drugom pokušaju, kada je sletio, već su ga čekali vjerni vojnici i plemstvo, u svakom mjestu u kojem bi stali prema Budimpešti narod je stao uz svog kralja i brojke su rasle. Iako je imao vodeću potporu naroda i vojske, suprotstavlja mu se bivši zloglasni admiral a sada regent Miklós Horthy. Unatoč tome što je uz vladara bila legitimistička vlada s premijerom Istvánom Rakovszkyjem de Nagyrákóm, te činjenici da čak i premijeri koje je imenovao regent Horthy su tražili dogovor kralja i regenta. Diktator i regent Horthy traži vladara da se preda, što on odbija. Tek nakon što Horthy prevarom i prijetnjom pokušava izazvati intervenciju Čehoslovačke, Kr. Srba-Hrvata-Slovenaca i Kr. Rumunjske, kralj Karlo IV. daje mu se u ruke pod uvjetom da očuva jedinstvo Ugarskog naroda i spriječi daljnje patnje naroda. Ubrzo po vladarsku obitelj dolazi Dunavom britanski monitor HMS Glowworm koji odvodi u zatočeništvo vladarsku obitelj. Vladarskoj bitelji biti će određen pritvor i zatočeništvo na portugalskom atlantskom otoku Madeiri. Iako je obitelj dočekana svečano i uz oduševljenje mještana, koji su pokušali na sve načine pomoći obitelji, teško stanje zatočeništva dovelo je do teške bolesti i kralj Karlo IV. umire na današnji dan 1. travnja 1922. godine. Blaženi kralj Karlo IV. i slzženica Gospodnja kraljica Zita imali su osmero djece, od kojih najstariji kraljević Oton (Otto) biva veliki hrvatski domoljub i rodoljub, odlikovan veleredom kralja Dmitra Zvonimira od strane Franje Tuđmana, za mnogobrojna djela za Hrvatsku državu i narod u vrijeme Domovinskog rata 1991. - 1995.
(Karlo IV. u pohodu na restauraciju u Ugarskoj 1921.)
(Karlo IV. u pohodu na restauraciju u Ugarskoj 1921.)
(Blaženi hrvatski kralj Karlo IV. na odru 1922.)
U čitavo vrijeme nakon K.u.K. monarhije, bl. kralj Karlo IV. tražio je slobodu od jugoslavenskih okova za Hrvate, tvrdeći; dok je on živ kao kralj hrvatski, bit će pa makar i samo imenom živa i Hrvatska. Kralj Karlo IV. biva posljednji hrvatski okrunjeni kralj, posljednji hrvatski kralj po Zvonimirovu nasljednom pravu, posljednji hrvatski kralj čije porijeklo vuče iz starih hrvatskih loza Kotromanića, Celjskih, Zrinskih i Trpimirovića (preko kraljice Ane Jagelović). Zbog mnogih pobožnih djela i žrtve, 2004. godine, sveti papa Ivan Pavao II. zbog nastojanja za mir, pobožnog kršćanskog života, socijalne brige i požrtvovnosti, te čuda koja su uslijedila na njegov zagovor, proglašava ga blaženikom Katoličke Crkve, čime kralj Karlo IV. biva i jedini hrvatski kralj blaženik.
Povodom dana kada obilježavamo 98 godišnjicu smrti blaženog hrvatskog kralja Karla IV., hrvatska redakcija molitve posvećena borbi protiv epidemije koronavirusa i teškog kriznog razdoblja koji je uslijedio:
コメント