80 godina od ustoličenja Aimone Tomislava II. za hrvatskog kralja

Povodom osamdesete godišnjice ustoličenja manje poznata epizoda iz hrvatske povijesti kako je talijanski vojvoda u vrijeme tmine Drugog svjetskog rata postao hrvatskim kraljem. Kako je Aimone Tomislav II. postao kraljem NDH.

Uvod

Kako bi uopće došli do ideje krunidbe nove hrvatske loze i to još za kralja Nezavisne Države Hrvatske trebali bi se vratiti u 1918. godinu, u vrijeme kada promonarhistički političari kao što su pravaški vođe dr. Aleksandar Horvat, dr. Fran Milobar, dr. Ivo Frank kao i mnogi drugi bivaju zatvoreni od strane Narodnog Vijeća i progonjeni od novostvorenog Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca (Jugoslavija). Većina tada monarhističko-pravaških, kao i drugih antijugoslavenskih političara provodi prvu godinu stvaranja nove države u najčešće u do 1919. ili 1920. ili pak ako imaju sreće u emigraciji. Nekima kao što je posljednji zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine, barun Stjepan Sarkotić biva postavljen politički proces. Drugima, poput prvog hrvatskog feldmaršala Svetozara Boroevića, biva oduzeta imovina i progonjeni su van zemlje. Puno takvih događaja dovodi do stvaranja prvog uistinu hrvatskog političkog emigrantskog pokreta, Hrvatskog komiteta koji je ponajprije djelovao u Austriji i u Ugarskoj. To je vrijeme kada se još polažu nade u rušenje Jugoslavije i obnove Kraljevine Hrvatske čije jedinstvo biva proglašeno u tim posljednjim danima listopada 1918. od strane blaženog kralja Karla IV. U tim političkim odnosima stvarale su se različite veze pa tako 1923. povjerenik ugarske vlade dr. Karlo Dragutin Unkelhäusser, nesuđeni posljednji legitimni hrvatski ban ulazi u tajne pregovore sa Stjepanom Radićem oko uspostave Kraljevine Hrvatske čiji ustanak protiv Jugoslavije bi podržale Ugarska i Austrija, zbog tih dogovora i sam Stjepan Radić završava u zatvoru 1925. godine nakon montiranog političkog procesa.

Ubojstvom Radića i ostalih hrvatskih zastupnika u saboru kraljevine Jugoslavije 1928. dolazi do radikalizacije hrvatske politike, gdje po prvi puta veći prostor zauzima Ante Pavelić, pravnik i pravaški zastupnik. Iako je svoj politički kao i odvjetnički zanat pekao kao pripravnik u uredu pravaškog vođe dr. Aleksandra Horvata nije s njime dijelio ideale kao što su oni katolicizma, legitimizma i monarhizma, te biva jedan od autora novog republikanskog pravaškog smjera iz 1919. godine. Njegovim odlaskom u emigraciju nakon ubojstva hrvatskih zastupnika dolazi u kontakt s intelektualnom, političkom i vojnom emigrantskom elitom sadržanom u Hrvatskom komitetu. Upravo zbog prihvaćanja pogleda da Jugoslaviju se može srušiti isključivo vojnim ili revolucionarnim putem monarhisti i republikanci pristupaju novostvorenoj organizaciji UHRO (Ustaša – Hrvatski revolucionarni pokret). Mnogi su vjerovali Pavelićevim obećanjima, te su ustaše u početku imali i za svoje akcije kao što je Velebitski ustanak 1932. čak i potporu komunista, što nam ipak govori o njenoj prvotnoj ideološkoj pluralističkoj naravi a ne homogenosti. Svakako to se postepeno mijenjalo zbog Pavelićeva idealiziranja fašističkog pokreta i ideologije, njegovim čvrstim vezama s fašističkom Kraljevinom Italijom koja će u konačnici i skrojiti navedene događaje. Jedna od prvih osoba iz hrvatskog političkog kruga koja je upozorila ne samo na opasnosti fašizma već i na Pavelićevu idealizaciju istog, bio je dr. Ivo Frank vođa Hrvatskog komiteta, pravaš i monarhist koji je Eugenu Kvaterniku još dok je bio mlad rekao da se odmakne od Pavelića jer:

"...fašizam nije za Hrvate!".

Unatoč svemu navedenom Pavelić je oko sebe gradio krug lojalnih ustaša koji su s njime dijelili fašističke poglede, tzv. talijanski krug (postojali su crno-žuti stari monarhisti i KuK časnici, te njemački pronacistički koji je predvodio dr. Mile Budak). On sam preuzima okvire ranijih pregovora Hrvatskog komiteta u međunarodnim pregovorima napose s Italijom i Ugarskom koje su bile kraljevine, te postavlja se u pozitivnu konotaciju ne samo Hrvatskog Kraljevstva već i mogućnosti stvaranja personalnih unija s tim državama. O jednoj takvoj svjedoči talijanski ministar vanjskih poslova grof Galeazzo Ciano koji je s Pavelićem i ugarskim poslanikom dogovarao ustroj i savezništva država nakon pada Austrije 1938., gdje je ako se oslobodi Hrvatska njoj ponuđena personalna unija s Ugarskom na čelo koje bi zasjeo vojvoda Amedeo Savoja-Aosta. O tim dogovorima jako malo je osoba znalo, a oni koji su znali kao što je grof Bombelles bili su mete atentata i kasnijeg ustaškog progona.

(Proglas o stvaranju NDH 10.04.1941.)

Stvaranje NDH

Nakon Beogradskog puča 1941., te početka Travanjskog rata Silama osovine pod vodstvom Njemačkog Reicha je bilo jasno da u Srbima nemaju više vjernog saveznika i da im je potreban novi na prostoru Jugoistočne Europe. Pritom dolazi do propadanja pregovora s Vlatkom Mačekom i HSS-om, nakon čega se tada okreću ustašama koji su mahom bili internirani u Italiji. Organizira se njihovo preuzimanje vlasti, daje im se čitava radio stanica na raspolaganje, te se stupa s domovinskim pokretom u vezu kako bi se koordinirali s napretkom osovinskih snaga. Ulaskom istih u Zagreb 10. travnja 1941., Slavko Kvaternik negdašnji KuK časnik i vođa tzv domovinskog krila ustaškog pokreta u zemlji proglašava stvaranje Nezavisne Države Hrvatske. Već u prvim mjesecima bit će definiran njezin teritorijalni oblik kao i onaj državni. Tako 15. svibnja 1941. donosi se Zakonska odredba o kruni Zvonimirovoj prema kojoj državna suverenost prelazi na krunu, te time de jure Hrvatska ponovno postaje Kraljevina, također zakon i definira izgled krune. Ovim zakonom postavljeni su svi uvjeti za stvaranje nove vladarske loze i uspostavu Kraljevine. Sama NDH po svom ustroju unatoč prividu da je kraljevina, ostaje i dalje diktatura pod Pavelićem u kojoj su počinjeni mnogi zločini, napose kroz njihovo ozakonjenje i institucionaliziranu provedbu istih. NDH prestaje de facto postojati u svibnju 1945. kada dio vlade pod Pavelićem bježi iz zemlje što će ostaviti prostor dolasku nove socijalističke jugoslavenske vlasti i nastavak diktature sada pod jednim drugim ideološkim režimom. Zanimljivo je da u svojoj preambuli suvremena Hrvatska iako se poziva na povijesni slijed kao svoj temelj upravo u istom smatra svoj nastavak i slijed kontra onim NDH.

Zakonska odredba o kruni zvonimirovoj

No vratimo se na glavnu temu, uskoro kreću i pripreme za stvaranje i odlazak velike hrvatske delegacije u Rim sačinjene od predstavnika državne vlasti i svih staleža (narodnih, vjerskih i ostalih predstavnika)., predvođene Antom Pavelićem kao predstavnikom vlade. Dolaskom u Rim bilo je jasno da će se odviti dva zasebna i naizgled nepovezana događaja koji su urodili kao plod Pavelićevih dogovora s grofom Cianom. O tim dogovorima malo tko je znao, pa tako u vlaku koji je kretao od Trsta prema Rimu, Slavko Kvaternik je upitao Pavelića je li donio neki dogovor na koji je bio primoran, no i dalje je tvrdio da nije. Kvaternik kao i ostatak delegacije ostali su zapanjeni na potpisivanje Rimskih ugovora, ne očekivajući toliki raspon istih. Moramo navesti da prvotne želje Talijana su bile znatno veće ne samo u teritorijalnom opsegu koji je tražio čitav teritorij do Knina, već i u državnom obliku gdje su propagirali personalnu uniju Hrvatske i Italije pod Savojskim kraljem sličan onom Albanije i Italije. Prilikom dolaska u Rim, delegacija je dočekana velebno na ulicama, čitav grad je bio prožet hrvatskim i talijanskim zastavama, s ulicama punim ljudi u euforičnom stanju. Razlog svemu tome nije bilo kako su novine pisale ljubav prema Hrvatskoj, pa čak niti ustoličenje novog hrvatskog kralja već isključivo Rimski ugovori kojima je Pavelić dao Italiji velike dijelove dalmatinske obale.

Hrvatska delegacija u Rimu 18.05.1941.

Tako 18. svibnja 1941. u Kvirinalskoj palači pred visokim predstavništvom talijanske vlade i vladarske obitelji, dolazi hrvatska delegacija pred talijanskog kralja Viktora Emanuela III., tada Pavelić i Kvaternik čitaju pozdravne govore u kojima govore o uspostavi Hrvatskog Kraljevstva (drugo službeno ime NDH, napose u međunarodnim sporazumima bila je Kraljevina Hrvatska) i krune Zvonimirove. Vrhunac ustoličenja biva trenutak kada poglavnik Kraljevine Hrvatske (NDH), Ante Pavelić traži od talijanskog kralja Viktora Emanuela III. da imenuje člana svoje obitelji za novog designiranog (određenog) hrvatskog kralja. Ako se sjećate iz ranijeg teksta ta osoba je treba biti vojvoda Amadeo no on u tom trenu biva u britanskom zarobljeništvu u kojem je i preminuo 1942., stoga biva imenovan vojvoda Aimone Savoj-Aosta.

Potpisivanje Rimskih ugovora, Pavelić i Mussolini se potpisuju na zemljovid s novim teritorijalnim razgraničenjem prema kojem velik dio Dalmacije pripada Italiji

O obitelji Savoj-Aosta Hrvati su imali itekako dobro mišljenje, posebice kroz Eugena Savojskog, te su tu časnu obitelj i lozu smatrali dostojnom hrvatskog prijestolja. Naravno u tom slučaju Pavelić je ignorirao stare hrvatske zakone i pragmatičku sankciju koji su pred Bogom vezali Hrvatsku uz Habsburško-Lotarinšku lozu. No u tom trenu koristeći njihovu odsutnost otvara pravni prostor novoj lozi. Vojvoda Aimone rođen je u Torinu 9. ožujka 1900. godine, bio je izrazito visok i markantan, služio je kao visoki časnik talijanske kraljevske mornarice, vrhunski planinar i geograf oženjen za kneginju Irenu, kćer grčkog kralja Konstantina I. Zanimljivo upravo preko buduće hrvatske kraljice nova hrvatska loza biva i u srodstvu s omraženim Karađorđevićevima. U početku sam vojvoda Aimone je bio protiv njegova određenja za hrvatskog kralja, no nakon ustoličenja prihvaća svoju službu, ozbiljno se posvetivši hrvatskim interesima.

Dvorska i crkvena delegacija vojvode Aimonea i slika hrvatske delegacije

Trenutak ustoličenja hrvatskog kralja

Nakon što je poglavnik Ante Pavelić pozvao kralja Viktora Emanuela III. uputivši mu adresu da designira svog člana obitelji koji bi "primio Zvonimirovu krunu kao kralj Nezavisne Države Hrvatske i osnivač hrvatske dinastije", on prozove ime vojvode Aimona koji istupi naprijed, pozdravi naosob svakog člana delegacije od članova vlade, vjerskih predstavnika sve do običnih seljaka. Tada vojvoda Aimone stupi naprijed nakloni se kralju Viktoru Emanuelu i poglavniku Anti Paveliću i krene s izrekom svečane kraljevske zakletve u kojoj uzme regalno (vladarsko) ime Tomislava II. U tom trenutku hrvatska delegacija preda mu znakove kraljevske časti hrvatsku krunu, žezlo, mač, stijeg itd. Prema sporazumima Pavelića i Viktora Emanuela III. stvorena je nova hrvatska kraljevska loza Savoj-Aosta. Jedan od pokazatelja nove časti biva vidljiv odmah, tako da talijanski prijestolonasljednik knez od Piedmonta predao je svom rođaku sada hrvatskom kralju prvo mjesto kočije koje inače on nosi, priznavši tako i u malome njegovo suverenstvo. Nakon toga zaputi se novi hrvatski kralj i kraljica u svoj dvor, dok se Pavelić s političkom delegacijom zaputi u palaču Venecija ka potpisivanju Rimskih ugovora o čijoj zlosreći uskoro doznaje čitav hrvatski narod.

Pavelić daje prigodni govor i poziva talijanskog kralja Viktora Emanuela III. da odredi člana obitelji za novog hrvatskog kralja (Aimone je desno od kralja)

Aimone daje svečanu zakletvu pred poglavnikom Antom Pavelićem i kraljem Viktorom Emanuelom III., pritom uzimajući vladarsko ime Tomislav II.

Kraljevska dužnost i stupanje na prijestolje

kralj Aimone Tomislav II. odmah po ustoličenju po hrvatskom zakonu o suverenstvu krune nije mogao obnašati više talijanske funkcije, stoga 19. svibnja javljaju novine da je odstupio s dužnosti časnika kraljevske mornarice. Itekako uzima svoju dužnost ozbiljnom osniva hrvatski kraljevski stol koji se nalazio u Firenci a neko vrijeme i u Rimu. Pregledavao je dokumente i stanja o Hrvatskoj, učio hrvatski jezik, za svog hrvatskog kraljevskog pobočnika uzima domobranskog pukovnika Julija grofa Česnegić-Milvanski pripadnika stare hrvatsko-ugarske plemićke obitelji. Pokušava pomiriti odnose Svete Stolice i Pavelićeve vlade, često je bio posrednik između njihovih odnosa, a postoji teza da je posredovao u pregovorima sa Saveznicima. Ono po čemu je najzapamćeniji a često i prešućivan u to vrijeme jest njegovo neslaganje s talijanskom politikom ka Dalmaciji, koju je smatrao hrvatskom zemljom i za čiji povratak Hrvatskoj se toliko zalagao. Naime kralj Aimone Tomislav II. je smatrao da kao neku vrstu krunidbenog dara tj. krunidbenog miraza donosi Dalmaciju kao kraljevsku jabuku svojom budućom krunidbom. O tom stavu svjedoči Slavko Kvaternik kao i drugi domobranski izaslanici koji su ga pohodili tijekom tri godine njegove vlasti, što biva i jedan od njegovih uvjeta.

Otvaranje sjednice Hrvatskog Državnog Sabora 1942., prilikom nekoliko zasjednja Sabor je potvrdio sve ranije zakone pa tako i onaj o Kruni Zvonimirovoj

Također tražio je od Pavelića pojedine uvjete svoje vladavine kao što su odvajanje politike od vojske, tj. zastupa domobranstvo, traži također i otvaranje i zasjedanje Hrvatskog sabora od kojeg traži potvrdu, smatrajući da je on jedini legitimni predstavnik uistinu volje Hrvatskog naroda. Iako je sam Hrvatski državni sabor u svojih nekoliko zasjedanja 1942. potvrdio ranije odluke pa tako i one o Zakonskoj odredbi o kruni Zvonimirovoj, čak i u formi nikakve zakonodavne slobode već simboličnoj zbog neslaganja s politikom Ante Pavelića uskoro biva zatvoren i ne zasjeda nakon toga. Ustaše su smatrali kralja Aimone Tomislava II. nepouzdanim, smetalo im je što je otvoreno zagovora povratak Dalmacije Hrvatskoj jer je to štetilo njihovu odnosu s talijanskim fašistima do kojih im je izuzetno stalo. U drugu ruku sam fašistički vrh je bio bijesan na takva zastupanja jer su vjerovali da će Aimone Tomislav II. postati njihov čovjek na tuđem prijestolju, a ne voditi prohrvatsku i suverenu politiku. Oduševljenje novim hrvatskim kraljem svakako nisu skrivali brojni visoki domobranski časnici koji su ga pohodili tijekom posjeta Rimu i Firenci, iznenađeni njegovom ozbiljnošću i predanošću da štiti hrvatske interese. Tako da je u samom političkom gledištu on postao neočekivana svijetla točka branjenja interesa hrvatske Dalmacije između dogovora dvije fašističke vlade. To ga je dovodilo i do namjernog odgađanja njegovo krunidbe koja se trebala odviti na Duvanjskom polju 1942. godine, te se odnos vlade sveo svega na jednogodišnju čestitku Pavelića kralju na godišnjicu njegova ustoličenja.

Čestitka Pavelića kralju Aimone Tomislav II. i kraljici Ireni povodom godišnjice ustoličenja, 1942.

Iako je imao simboličnu vlast u svojoj vladavini potvrdio je i podijelio pedesetak plemićkih naslova, dodijelio nekoliko dinastičkih odlikovanja i iako mnogi pišu drugačije, za svoje vladavine posjetio je ipak Hrvatsku! Malo je poznato no imao je nekoliko posjeta, od čega i jedan Zagrebu gdje je došao incognito u pratnji pobočnika kako bi iz prve ruke doznao stanje u Hrvatskoj, napose uvjeriti se u istinitost ili lažnost narodne potpore vladi koju je Pavelić predstavljao, kao i vijestima o ustaškim zločinima. Nakon pada Italije 1943. godine, kralj Viktor Emanuel III. traži od njega kao vladara zaraćene strane u Italiji abdikaciju ili službenu internaciju, na što kralj Aimone Tomislav II. 25. srpnja 1943. donosi odluku od odsustva svih svojih političkih obaveza kao hrvatskog suverena. Dok 12. listopada 1943. službeno abdicira prenoseći sva svoja kraljevska prava i obaveze na svog novorođenog sina Amedea Zvonimira pri čemu istom događaju svjedoče članovi obitelji, plemići i prisutni domobranski časnici.

Kralj Aimone Tomislav II. (najviši) s delegacijom i svojim pobočnikom (drugi s lijeva nosi hrvatsku odoru) tijekom posjete Međunarodne izložbe u Milanu, 1942.

Život nakon abdikacije

Nakon abdikacije nastavio je kratko karijeru u ratnoj mornarici no ubrzo je otpušten nakon kritike vojnih sudova i načina njihova suđenja generalima iz rata. Već 1946. nakon referenduma koji je u Italiji ukinuo monarhiju biva viđen nepoželjnim kadrom od nove Republike, iako se sama provedba egzila obitelji Savoj nije odnosila na njega s obzirom da je bio hrvatski kralj, tj. pripadao zasebnoj lozi. No zbog čestih ulaska u sukobe napose zemljišnih problema s pripadnicima socijalističke i komunističke vlasti (dolaze u potpunosti na vlast koalicijom 1948.) koja je dobivala na snazi tijekom 1947. i čiji vođa biva ministar pravde Palmiro Togliatti, donosi odluku o odlasku iz zemlje. Preselio se u Argentinu gdje je nastavio živjeti u Buenos Airesu, preminuo je 29. siječnja 1948. godine.

Kralj Aimone Tomislav II. i kraljica Irena 

Služben naslov

Aimone Tomislav II. nosio je naslov Kralja Hrvatske, Kneza Bosne i Hercegovine, Vojvode Dalmacije, Tuzle i Knina, te od 1942. Vojvode od Aoste

Legitimitet i nasljeđe?

Iako je postao povijesno gledano posljednjim hrvatskim kraljem koji je nosio naslov kralja Hrvatske, te koji je bio ustoličen i potvrđen od Sabora i staleža kako i nalaže hrvatska krunidbena tradicija. On svakako nije imao legitimitet kakav uživa loza Habsburško-Lotarinška stoga često ulazi u hrvatsku povijest kao designirani kralj ili posljednji povijesni kralj čime bi se razlikovao od blaženog kralja Karla IV. koji biva posljednjim legitimni hrvatskim kraljem. Unatoč svemu navedenom postupak ustoličenja biva valjan i ulazi u hrvatsku povijest kao vladarska obitelj, nikada u rangu kao Habsburško-Lotarinška i svakako s jako malo osoba koje bi joj dale podršku. Njegov sin Amedeo Zvonimir rođen je kao hrvatski kraljević 1943., u prošlosti se često tako titulirao i predstavljao, dok u zadnja dva desetljeća to negira zbog pretenzija na talijansko prijestolje i dinastičke redove. Kraljević Amedeo Zvonimir oženio se s kneginjom Klaudijom od Orleana, s kojom ima troje djece: kneginju Biancu i Malfadu, te sina Aimonea koji pak ima troje djece Umberta, Amedea i Isabellu. Brak kraljevića Amadea Zvonimira s kneginjom Klaudijom biva proglašen nevaljanim od strane Crkve 1987. godine. Također oženio se iste godine za markizu Silviju Paternò od Spedalotta s kojom nema djece. Kraljević Amedeo Zvonimir ima i jedno vanbračno dijete, Ginevru Mariju, rođenu 2006. koju je začeo u aferi s Kyarom van Ellinkhuizen dok je imao 63 godine.

Rodoslovlje loze Savoj-Aosta

Od 2006. godine Amedeo Zvonimir otvoreno pretendira na talijansko prijestolje, tj. na naslov vojvode od Savoja čime ulazi u direktni sukob sa talijanskim kraljevićem Vittorijom Emanuelom, vojvodom od Savoja i sinom posljednjeg talijanskog kralja Umberta II. Iako su pojedine organizacije priznale njegovu kandidaturu, talijanski sud je prosudio da nema pravo koristiti prezime Savoj naspram svog rođaka, također najvažnije dinastičke institucije kao što su Red sv. Lazara i Mauricija ne priznaju njegovu pretenziju. S legalističkog pogleda loza Savoj-Aosta nema prava pretenzije na talijansko prijestolje jer je njegov otac Aimone Tomislav II. stvorio novu hrvatsku lozu, čime je vezan uz zakone i tradiciju krune Zvonimirove koja jamči isključivu suverenost, ista prava su upravo prenesena na njegova sina i današnjeg poglavara loze Amedea Zvonimira 1943. godine. Valja napomenuti da Savoj-Aosta bivaju još uvijek obavezani po zakletvama koje su dali. A za budućnost se ostavlja i pitanje hrvatske krune, žezla, mača i stijega koji bivaju predani u njihove ruke tog 18. svibnja 1941.

Od lijeva na desno Amedeo Zvonimir, Amedeo sa sinom Aimoneom, Aimone sa sinom kraj portreta Aimone Tomislava II.

Za izvore teksta ili slika slobodno se obratite uredništvu

HKRV 2021.

Ukoliko želite podržati rad Hrvatskog kraljevskog vijeća, donacije možete uplatiti na:

Ime primatelja: Hrvatsko kraljevsko vijeće

IBAN: HR81 2340 0091 1110 8158 5

SWIFT: PBZGHR2X

Banka: Privredna banka Zagreb

Opis: Donacija