Nepoznata priča o ključnoj ulozi hrvatskog kraljevića i prijestolonasljednika Franje Otona u lobiranju za međunarodno priznanje Hrvatske. Dok su mnogi iz častohleplja si pripisivali mnoge, često i tuđe zasluge, ime pokojnog kraljevića dr. sc. Franje Otona Habsburško-Lotarinškog ostalo je u njegovoj plemenitoj skromnosti upisano na marginama našeg društva iako zaslužuje biti na naslovnim stranicama udžbenika naše povijesti. Ovih dana kada se prisjećamo 15. siječnja i velebnog uspjeha u međunarodnom priznanju Hrvatske 1992. godine vrijeme je da se prisjetimo jednog prešućenog zaslužnika.
Teški životni počeci u sjeni patnje blaženika i oca
Franjo Oton Hasbsburško - Lotarinški rođen je 20. studenog 1912. kao najstariji sin nadvojvode Karla. Nakon atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda i suprugu Sofiju u Sarajevu 1914., zbog nastojanja ujedinjenja hrvatskih zemalja (trijalizma), njegov otac postaje prijestolonasljednik. Smrću dugogodišnjeg hrvatskog kralja, te austrijskog cara Franje Josipa 1916., Otonov otac postaje car i kralj, okrunjen na velebnoj hrvatsko - ugarskoj krunidbi u Budimpešti u prosincu iste godine. Tada sa svega par godina su i najstarija sjećanja Otona koja će postati presudna na njegovo uzrastanje. Nakon raspada KuK monarhije i dva pokušaja restauracije vlasti u Ugarskoj prognan je kralj Karlo sa suprugom Zitom i njihovih osmero djece na otok Madeiru. Tamo odrasta Franjo Oton u krajnjem siromaštvu, a svjedoči muci oca koji umire na mukama i sa riječima Krista i zalogu za svoje narode. Njegov otac će kasnije 2004. biti proglašen blaženikom od pape sv. Ivana Pavla II. s kojim je Franjo Oton bio blizak prijatelj i dijelili su ljubav, želju i nadu za slobodu naroda od boljševičkog jarma. Kraljica Zita po smrti svog supruga je rekla tada desetogodišnjem Franji Otonu da je on sada otac svojoj braći i otac svojim narodima, na njega je palo teško breme biti kralj bez kraljevine.
"Svjedoči kako umire kao car i Krist... Tvoj otac sada sniva vječan san - ti si sada car i kralj"
(kraljica Zita, 1922.)
Ostatak mladosti provode u izbjeglištvu od Belgije, Švicarske, Španjolske sve do SAD. Školvati će se u području sociologije i društvenih znanosti gdje će i doktorirati na katoličkom sveučilištu u Louvain 1935. U doba Drugog svjetskog rata postati će metom mržnje ne samo boljševika već i nacista. U jednom trenutku kada je austrijski kancelar bio spreman kapitulirati pred nacističkim pritiscima, ponudio mu je, da ukoliko mu je teško breme vlasti da ga prepusti njemu, da mu pokaže kako se brani nezavisnost zemlje.
Kršćanstvo kao temelj realpolitike i europskog savezništva
Zanimljivo u to doba dok su mnogi akteri borbe za Hrvatsku 1990. još ne samo veličali Jugoslaviju, već i likvidirali Hrvate u njeno ime, samo Franjo Oton je bio beskompromisni borac za hrvatsku nezavisnost od Jugoslavije i njenu pripadnost Srednjoj Europi. Postaje europarlamentarac u sklopu svog djelovanja u Paneuropskoj uniji, organizaciji u kojoj je utkao isključivo kršćanski pogled kroz katolički socijalni nauk. Želio je kršćansku Europu, Europsku Uniju kakvu su zagovarali njegovi pretci kao uniju suverenih naroda temeljenu i građenu na kršćanstvu, a ne sekularizmu, ateizmu, boljševizmu i fašizmu. Kao takav biti će i akter sustavnog političkog pritiska na rušenje boljševičkih zidina, otvaranja granica i spašavanja disidenata od boljševizma. U poretku nove poslijeratne i poslijeboljševičke Europe kraljević Franjo Oton je zacrtao paneuropski put, ideju europskog državnog, kulturnog, gospodarskog i vojnog saveza koji bi spriječio buduće ratove i totalitarne ideologije na europskom kontinentu, savez temeljen na suverenim državama, narodima i njihovoj kulturi i zasebnosti, europskim i kršćanskim vrijednostima.
"Ja sam bio hrvatski državljanin od svog rođenja!"
(Franjo Oton, 2006.)
Franjo Oton s majkom službenicom Gospodnjom Zitom pri papi sv. Ivanu Pavlu II.
Put ka Hrvatskoj slobodi i obnovi tisućljetne državnosti
Političkim promjenama 1990. godine i dolaskom višestranačja omogućilo se da po prvi puta nakon 1918. Oton se vrati u svoju hrvatsku domovinu. Dočekan u Zagrebu, čak i snimljen televizijskim kamerama, kroz televizijski prilog o jednoj ugodnoj šetnji Gornjim i Donjim Gradom biva gotovo nezamijećen od šire populacije koja je tek otkrivala svoju davno izgubljenu slobodu. Tada se po prvi puta našao s predsjednikom predsjedništva Franjom Tuđmanom, s kojim će nakon tog susreta održati blisko prijateljstvo. Tadašnji predsjednik bio je gotovo zbunjen pojavom osobe koja je po rođenju nosila od Boga pravo vladanja. Uskoro će u Otonu vidjeti saveznika i ključnu figuru međunarodnom ugledu Hrvatske na teškom putu kroz njezine ratne godine.
"Iako mi je dano pravo od Boga, kojeg nosim svojim rođenjem, ja nisam došao vladati već služiti"
(Franjo Oton, 1991.)
Već u prvoj ratnoj godini 1991. kraljević Oton se izuzetno i srčano uključio u službu svojoj Domovini. Njegova dva sina Karlo i Juraj također bivaju prisutni u ratnim godinama, posebice na području zaštite hrvatske kulturne baštine od strane agresorskog zatiranja. Jer ipak narod bez kulturne baštine je onaj bez povijest, a narod bez povijesti jest onaj bez identiteta. Stoga je i jasno zašto pred jugosrpskim agresorom česta meta uništavanja, pljačke i svojatanja biva vrijedno kulturno dobro i ostavština naše zemlje. Karlo, sin Otona se posebice istakao na području karlovačkog i dubrovačkog ratišta sa organizacijom Plavi štit (Blue Shield) a zanimljivo je da je upravo i na ratištu upoznao svoju buduću suprugu barunicu Francescu Thyssen-Bornemiszu, inače povjesničarku umjetnosti. Uz već navedeno, naš kraljevski dom itekako se dokazao na području humanitarne pomoći, posebice za ranjenike i prognanike iz Vukovara. Zbog svojih prohrvatskih aktivnosti biti će i jedna od meta tijekom raketiranja dubrovačkog uzletišta netom nakon obnove, na svu sreću on i mnogi drugi uzvanici i predstavnici hrvatske vlasti preživjeli su taj pokušaj atentata. Njegova vezanost uz Vukovar je i produbljena s prijateljstvom prema saborskom zastupniku i dvostrukom vukovarskom prognaniku grofu Eltzu, čiji obiteljski dom biva simbol velikosrpskog uništenja hrvatskog kulturnog nasljeđa. Stoga se i posebno zalagao i posredovao prilikom pregovora i provođenja mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja 1995. - 1998.
"Hrvatska je jedna od zemalja koja je uvijek, kao prvo bila vjerna, koja je bila primjer drugima svojom hrabrošću..."
(Franjo Oton, 2008.)
Tijekom zračnih udara na Zagrebu 1991.
Borba za međunarodni ugled HR
Unatoč njegovom već desetljećima dugom zalaganju za hrvatsku samostalnost i nezavisnost, okrenutost prema srednjoeuropskim i kršćanskim vrijednostima, rano je uvidio da lobij protiv Hrvatske je izuzetno jak. Često govori da je Hrvatskoj mjesto u Srednjoj Europi a ne na Balkanu, no glasovi onih koji su bili protiv Hrvatske bivaju sve jači. Oton je posebice naglašavao da je nepravedno da se Hrvatskoj nameće teret ustaštva i genocidnosti, da se pod krinkom kritike ustaša napada sve hrvatsko a u isto vrijeme čini povijesna nepravda prešućujući Nedićeva Srbija i njihovi često stravičniji i veći zločini, taj instrument povijesnog napadanja i povijesne relativizacije postao je i diplomatskom kočnicom koja uz otvorenu agresiju biva ozbiljna prijetnja opstanku Hrvatske tijekom ranih 1990tih.
"Bez Hrvatske, Europa je nezamisliva"
(Franjo Oton, 1991.)
Diplomatska borba za međunarodno priznanje HR
Hrvatski diplomatski napori bili su teški, mnoga imena su ovdje pokazala svoje veliko znanje i sposobnost prilikom dobitaka u međunarodnoj suradnji i pregovorima. Kraljević Oton se pokazao kao najveće diplomatsko oruđe kojim je hrvatska raspolagala! Kao njemački i austrijski političar, europski zastupnik povukao je znatne političke veze kako bi prevaga za hrvatsko priznanje bila u ključnim zemljama kao što su Njemačka i Austrija. Uvijek se postavljao kao jamac Hrvatske kao europske pripadnice, nasuprot ustaljenog gledišta nje kao jedne balkanske zemlje. Sa svojim znanjem, porijeklom, iskustvom i vezama srčano je branio njen ugled. Kao suveren nekoliko uglednih europskih i dinastijskih redova bio je isprepleten s uglednicima mnogih zemalja, ali i mnogim vladarskim obiteljima. Tu je iskoristio svoje bliske veze sa belgijskom, luksemburškom, španjolskom i lihtenštajnskom vladarskom obitelji čijim visokim kraljevskim državnim i dinastijskim redovima jest pripadao. Habsburzi su uvijek imali velik utjecaj u Crkvi, bivajući njezini najveći zaštitnici kroz stoljeća. Oton je bio blizak prijatelj kardinala rimske kurije Razingera, budućeg papu Benedikta XVI., dok sa sv. Ivanom Pavlom II. njegovo osobno prijateljstvo i određenost ka baštini oca kojeg on upravo proglasi blaženikom 2004. biva odavno poznato. Hrvati su s Otonom dobili jamac u inače izuzetno neutralnosti sklonoj diplomatskoj politici Svete Stolice, kako se povijest vatikanske diplomacije prema Hrvatskoj Drugog svjetskog rata ne bi ponovila. U Suverenom Matleškom Redu, kao njegov visokopozicionirani pripadnik Oton je koristio sve veze i mogućnosti za priznanje. Često je u raspravama za međunarodno priznanje lobirao čvrsto i jako govorivši Hrvatska ili ja! U konačnici i jedna povijesna nepoznanica, Kraljevina Maroko je priznala Hrvatsku zahvaljujući njegovoj zasluzi, jer biva blizak prijatelj kralja Hasana II. U konačnici ostaje i činjenica, dok su mnogi diplomati i lobisti za međunarodno priznanje Hrvatske gradili čitave vile i kupovali stanove na račun svog "doprinosa" kojeg su itekako znali naplatiti o državni proračun. Kraljević Franjo Oton nikada nije primio državnu plaću, niti čak bio službeno dio državne službe, smatrao je da po rođenju je njegova dužnost borbe za Hrvatsku. Za tu ulogu nije htio niti tražio biti plaćen, jer mu je ona dužnost po rođenju, odrastanju i bitku.
Njegovo lobiranje nije prestalo samo s međunarodnim priznanjem Hrvatske, u svakom trenutku prenosio je ime svoje domovine, zalažući se za njen europski put i povratak kršćanskim korijenima. Sudjeluje u pregovorima za mirnu integraciju Podunavlja, preživio je nekoliko jugosrpskih atentata i dočekao Hrvatsku slobodnu i obranjenu. Čak i nakon rata napadao je one koji su optuživali Hrvatsku čak i riječima kao što su genocid i zločinačka. U tome nije imao niti straha kazati jasno Carli Del Ponte da ono što Haški tribunal čini protiv Hrvatske je nepravedno, da je rat bio obrambeni, a ne građanski, da je na Hrvatsku izvedena agresija. Branio je jasno hrvatske branitelje i optužene generale, za povijest nam je ostala i ova njegova poruka:
"Cijelo namjerno štetno djelo i misao, koje je uspjelo Carli Del Ponte protiv Hrvatske djelovati, pobogu najgore od svega i danas igra ulogu. Tu si moramo biti iskreni, mi moramo govoriti istinu! Ako ću vam iskreno kazati, moja uloga je bila nastupati protiv tog blaćenja, jer jedno od najvažnijih oružja u takvim političkim konfrontacijama jest bila propaganda. To drugi nisu radili, mislim drugi Hrvati nažalost i tu moramo, vjerujem, kao Hrvati nešto učiniti i nastupiti za Hrvatsku. Prije svega posebno istinu o Hrvatskoj braniti!"
(Franjo Oton, 2008.)
Franjo Oton jedan je od prvih Hrvata koji su ušli u priključeni Vukovar nakon pregovora o integraciji, u kojima je sudjelovao
Najbolji hrvatski kralj kojeg nikada nismo imali
Kako biva plemenit u svojoj skromnosti godinama poslije nije se uzdizao na pijedestal zasluga, jer ipak se smatrao jednim od onih koji su samo služili. Dok su drugi u častohleplju se uzdizali i pripisivali zasluge, često i one kraljevića Franje Otona, on je na to mahao rukom, jer njegova zasluga je ta da je Hrvatska nezavisna i priznata zemlja. Franjo Tuđman prepoznao je njegovu vrijednost i 1995. odlikovao ga veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom. Kraljević Oton nije bio nikada član vladajućih stranaka u Hrvatskoj, ipak se smatrao slugom svog naroda i zemlje. A to biva jedna rijetka kvaliteta u našem narodu koja ne imade plodno tlo u suvremenoj politici Hrvatske na prijelomu stoljeća.
Franjo Tuđman odlikovao je Franju Otona veleredom kralja Dmitra Zvonimira
U konačnici ostala je i jedna pretužna činjenica, da je bilo Tuđmanu od njegovih savjetnika ponuđeno da po smrti ili umirovljenju prepusti vlast Franji Otonu, da vrati i obnovi ono što je 1990. obećavao a to jest našu povijesnu državnost, naše povijesno državno - krunsko pravo. Umjesto toga nezavisnost i ideale hrvatske domovine prepustio je političarima, koji su ju u maniri već iskušane povijest po tko zna koji put okaljali i prodali. A mi narod Hrvata ostali smo zakinuti za vladara koji bi bio iznad politike, kojem bi interes bio, uvijek, prvo naš narod i zemlja. Zamislimo Hrvatsku s takvim kraljem, možda danas tri desetljeća kasnije ne bi prošli egzodus preko 1 milijun Hrvata koji su morali napustiti svoju domovinu u potrazi za dostojnim životom, tko zna, možda bi danas to bila ona Hrvatska koju su sanjale generacije naših očeva u borbi protiv Jugoslavije. Možda bi to bila Hrvatska dostojna čovjeka da podigne u njoj svoju obitelj, ostari i umre na svojoj grudi znajući da je živio dostojanstven život jednog Hrvata
Velika hvala prešućenom velikanu naše povijesti NjKV kraljeviću dr. sc. Franji Otonu Habsburško - Lotarinškom (autor teksta, ABM)
Franjo Oton preminuo je 16. srpnja 2011.
Hrvatsko kraljevsko vijeće
2024.
Postanite mecena i podržite rad Hrvatskog kraljevskog vijeća, donacije možete uplatiti na:
Ime primatelja: Hrvatsko kraljevsko vijeće
IBAN: HR8123400091111081585
SWIFT: PBZGHR2X
Banka: Privredna banka Zagreb
Opis: Donacija