Dok su mnogi iz častohleplja si pripisivali mnoge, često i tuđe zasluge, ime pokojnog kraljevića dr. sc. Otona Habsburško-Lotarinškog ostalo je u njegovoj plemenitoj skromnosti upisano na marginama našeg društva iako zaslužuje biti na naslovnim stranicama udžbenika naše povijesti. Ovih dana kada se prisjećamo 15. siječnja i velebnog uspjeha u međunarodnom priznanju Hrvatske 1992. godine vrijeme je da se prisjetimo jednog prešućenog zaslužnika.
Težak život i uspon mladog Otona
Rođen 20. studenog 1912. kao najstariji sin nadvojvode Karla Habsburško-Lotarinškog, biti će određen providnošću za veliku budućnost i teške dane. Nakon Atentata u Sarajevu 1914. kada okrutno bivaju ubijeni prijestolonasljednik kraljević Franjo Ferdinand i supruga vojvotkinja Sofija, Otonov otac Karlo IV. postaje novi prijestolonasljednik. U vrtlogu Velikog rata 1914. - 1918. odredit će povijesni događaji tada infanta Otona za čitav život. Smrću dugovječnog austrijskog cara, ugarskog, hrvatskog i češkog kralja Franje Josipa postaje Otonov otac novi kralj, a sam Oton prijestolonasljednik i kraljević čitavih kraljevstva i zemalja tadašnje K. u K. monarhije.
Iako je imao samo četiri godine velebna hrvatsko-ugarska krunidba u stolnoj Budimpešti ostat će mu urezana u sjećanje. Propašću stoljetne Monarhije, Oton dijeli sudbinu čitave obitelji, prognan s ocem, majkom i ostalom braćom i sestrama na otok Madeiru gdje u teškim životnim uvjetima gledat će oca u patnji i konačnoj smrti sa svega trideset i četiri godine. U toj muci i patnji svog oca, Oton je sam svjedočio o glasu svetosti, koji će kasnije uzdignuti njegova pokojnog oca kralja Karla IV. kao blaženika 2004. godine. A majka kraljica Zita mu je u trenutku očeve smrti rekla:
"Svjedoči kako umire kao car i Krist... Tvoj otac sada sniva vječan san - ti si sada car i kralj"
(kraljica Zita, 1922.)
U teškim uvjetima lišeni svog obiteljskog imetka održavali su i dalje obiteljsku tradiciju jednog strogog dvorskog i kršćanskog odgoja. Svih osmero djece je kvalitetno odgojeno i pokazali su se na ponos svog pokojnog oca, svu teškoću ranog života i odgoja svakako je snosila njihova majka kraljica Zita rodom iz loze Bourbon-Parma. Mladi Oton nastavio je međunarodno obrazovanje posebice na Katoličkom sveučilištu Leuvenu u Kr. Belgiji gdje je stekao doktorat iz političkih znanosti. Svoju mladost i ranu odraslost zatiče u teškom dobu Interbelluma i Drugog svjetskog rata. Tijekom tog razdoblja svjedočio je opasnosti nacizma i fašizma, poznat po tome da je čak austrijskom kancelaru ponudio da će preuzeti mjesto kancelara ako mu je teško se snositi s nacistima. U tom razdoblju je izgradio svoj snažan stav kao antitotalitarist kritizirajući nacizam, fašizam i komunizam kao pošasti 20. stoljeća. U poretku nove poslijeratne Europe kraljević Oton je zacrtao paneuropski put, ideju europskog državnog, kulturnog, gospodarskog i vojnog saveza koji bi spriječio buduće ratove i totalitarne ideologije na europskom kontinentu, savez temeljen na suverenim državama, narodima i njihovoj kulturi i zasebnosti, europskim i kršćanskim vrijednostima.
Iako je dočekao stvaranje Europske Unije i podržavao ideju europskog državnog savezništva, izuzetno je bio razočaran da takva EU predstavlja jednu tvorevinu koja je okrenula leđa kršćanskom identitetu i vrijednostima, slozi naroda i suverenosti država. Upravo u tom razdoblju biva jedan od rijetkih europskih političara koji su pozivali ne samo na slobodu naroda iza Željezne zavjese, već i na pravo slobode njegovih naroda u tamnici zvanoj Jugoslavija. Biva jedan od prvih i rijetkih europskih političara koji je u europskom saboru (parlamentu) pozivao na slobodu Hrvatske i Slovenije desetljećima prije ikakve ideje o raspadu SFRJ, dok mnogi naši politički protagonisti 1990tih nisu niti bili odlučni za hrvatski put van okvira SFRJ.
"Ja sam bio hrvatski državljanin od svog rođenja!"
(Oton Habsburško-Lotarinški, 2006.)
Put ka Hrvatskoj slobodi i obnovi tisućljetne državnosti
Političkim promjenama 1990. godine i dolaskom višestranačja omogućilo se da po prvi puta nakon 1918. Oton se vrati u svoju hrvatsku domovinu. Dočekan u Zagrebu, čak i snimljen televizijskim kamerama, kroz televizijski prilog o jednoj ugodnoj šetnji Gornjim i Donjim Gradom biva gotovo nezamijećen od šire populacije koja je tek otkrivala svoju davno izgubljenu slobodu. Tada se po prvi puta našao s predsjednikom predsjedništva Franjom Tuđmanom, s kojim će nakon tog susreta održati blisko prijateljstvo. Tadašnji predsjednik bio je gotovo zbunjen pojavom osobe koja je po rođenju nosila od Boga pravo vladanja. Uskoro će u Otonu vidjeti saveznika i ključnu figuru međunarodnom ugledu Hrvatske na teškom putu kroz njezine ratne godine.
"Iako mi je dano pravo od Boga, kojeg nosim svojim rođenjem, ja nisam došao vladati već služiti"
(Oton Habsburško-Lotarinški, 1991.)
Već u prvoj ratnoj godini 1991. kraljević Oton se izuzetno i srčano uključio u službu svojoj Domovini. Njegova dva sina Karlo i Juraj također bivaju prisutni u ratnim godinama, posebice na području zaštite hrvatske kulturne baštine od strane agresorskog zatiranja. Jer ipak narod bez kulturne baštine je onaj bez povijest, a narod bez povijesti jest onaj bez identiteta. Stoga je i jasno zašto pred jugosrpskim agresorom česta meta uništavanja, pljačke i svojatanja biva vrijedno kulturno dobro i ostavština naše zemlje. Karlo, sin Otona se posebice istakao na području karlovačkog i dubrovačkog ratišta sa organizacijom Plavi štit (Blue Shield) a zanimljivo je da je upravo i na ratištu upoznao svoju buduću suprugu barunicu Francescu Thyssen-Bornemiszu, inače povjesničarku umjetnosti. Uz već navedeno, naš kraljevski dom itekako se dokazao na području humanitarne pomoći, posebice za ranjenike i prognanike iz Vukovara. Zbog svojih prohrvatskih aktivnosti biti će i jedna od meta tijekom raketiranja dubrovačkog uzletišta netom nakon obnove, na svu sreću on i mnogi drugi uzvanici i predstavnici hrvatske vlasti preživjeli su taj pokušaj atentata. Njegova vezanost uz Vukovar je i produbljena s prijateljstvom prema saborskom zastupniku i dvostrukom vukovarskom prognaniku grofu Eltzu, čiji obiteljski dom biva simbol velikosrpskog uništenja hrvatskog kulturnog nasljeđa. Stoga se i posebno zalagao i posredovao prilikom pregovora i provođenja mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja 1995. - 1998.
"Hrvatska je jedna od zemalja koja je uvijek, kao prvo bila vjerna, koja je bila primjer drugima svojom hrabrošću..."
(Oton Habsburško-Lotarinški, 2008.)
Borba za međunarodni ugled HR
Unatoč njegovom već desetljećima dugom zalaganju za hrvatsku samostalnost i nezavisnost, okrenutost prema srednjoeuropskim i kršćanskim vrijednostima, rano je uvidio da lobij protiv Hrvatske je izuzetno jak. Često govori da je Hrvatskoj mjesto u Srednjoj Europi a ne na Balkanu, no glasovi onih koji su bili protiv Hrvatske bivaju sve jači. Oton je posebice naglašavao da je nepravedno da se Hrvatskoj nameće teret ustaštva i genocidnosti, da se pod krinkom kritike ustaša napada sve hrvatsko a u isto vrijeme čini povijesna nepravda prešućujući Nedićeva Srbija i njihovi često stravičniji i veći zločini, taj instrument povijesnog napadanja i povijesne relativizacije postao je i diplomatskom kočnicom koja uz otvorenu agresiju biva ozbiljna prijetnja opstanku Hrvatske tijekom ranih 1990tih.
"Bez Hrvatske, Europa je nezamisliva"
(Oton Habsburško-Lotarinški, 1991.)
Diplomatska borba za međunarodno priznanje HR
Hrvatski diplomatski napori bili su teški, mnoga imena su ovdje pokazala svoje veliko znanje i sposobnost prilikom dobitaka u međunarodnoj suradnji i pregovorima. Kraljević Oton se pokazao kao najveće diplomatsko oruđe kojim je hrvatska raspolagala! Kao njemački i austrijski političar, europski zastupnik povukao je znatne političke veze kako bi prevaga za hrvatsko priznanje bila u ključnim zemljama kao što su Njemačka i Austrija. Uvijek se postavljao kao jamac Hrvatske kao europske pripadnice, nasuprot ustaljenog gledišta nje kao jedne balkanske zemlje. Sa svojim znanjem, porijeklom, iskustvom i vezama srčano je branio njen ugled. Kao suveren nekoliko uglednih europskih i dinastijskih redova bio je isprepleten s uglednicima mnogih zemalja, ali i mnogim vladarskim obiteljima. Tu je iskoristio svoje bliske veze sa belgijskom, luksemburškom, španjolskom i lihtenštajnskom vladarskom obitelji čijim visokim kraljevskim državnim i dinastijskim redovima jest pripadao. Habsburzi su uvijek imali velik utjecaj u Crkvi, bivajući njezini najveći zaštitnici kroz stoljeća. Oton je bio blizak prijatelj kardinala rimske kurije Razingera, budućeg papu Benedikta XVI., dok sa sv. Ivanom Pavlom II. njegovo osobno prijateljstvo i određenost ka baštini oca kojeg on upravo proglasi blaženikom 2004. biva odavno poznato. Hrvati su s Otonom dobili jamac u inače izuzetno neutralnosti sklonoj diplomatskoj politici Svete Stolice, kako se povijest vatikanske diplomacije prema Hrvatskoj Drugog svjetskog rata ne bi ponovila. U Suverenom Matleškom Redu, kao njegov visokopozicionirani pripadnik Oton je koristio sve veze i mogućnosti za priznanje. Često je u raspravama za međunarodno priznanje lobirao čvrsto i jako govorivši Hrvatska ili ja! U konačnici i jedna povijesna nepoznanica, Kraljevina Maroko je priznala Hrvatsku zahvaljujući njegovoj zasluzi, jer biva blizak prijatelj kralja Hasana II.
Njegovo lobiranje nije prestalo samo s međunarodnim priznanjem Hrvatske, u svakom trenutku prenosio je ime svoje domovine, zalažući se za njen europski put i povratak kršćanskim korijenima. Čak i nakon rata napadao je one koji su optuživali Hrvatsku čak i riječima kao što su genocid i zločinačka. U tome nije imao niti straha kazati jasno Carli Del Ponte da ono što Haški tribunal čini protiv Hrvatske je nepravedno, da je rat bio obrambeni, a ne građanski, da je na Hrvatsku izvedena agresija. Branio je jasno hrvatske branitelje i optužene generale, za povijest nam je ostala i ova njegova poruka:
"Cijelo namjerno štetno djelo i misao, koje je uspjelo Carli Del Ponte protiv Hrvatske djelovati, pobogu najgore od svega i danas igra ulogu. Tu si moramo biti iskreni, mi moramo govoriti istinu! Ako ću vam iskreno kazati, moja uloga je bila nastupati protiv tog blaćenja, jer jedno od najvažnijih oružja u takvim političkim konfrontacijama jest bila propaganda. To drugi nisu radili, mislim drugi Hrvati nažalost i tu moramo, vjerujem, kao Hrvati nešto učiniti i nastupiti za Hrvatsku. Prije svega posebno istinu o Hrvatskoj braniti!"
(Oton Habsburško-Lotarinški, 2008.)
Kako biva plemenit u svojoj skromnosti godinama poslije nije se uzdizao na pijedestal zasluga, jer ipak se smatrao jednim od onih koji su samo služili. Dok su drugi u častohleplju se uzdizali i pripisivali zasluge, često i one kraljevića Otona, on je na to mahao rukom, jer njegova zasluga je ta da je Hrvatska nezavisna i priznata zemlja. Franjo Tuđman prepoznao je njegovu vrijednost i 1995. odlikovao ga veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i Danicom. Kraljević Oton nije bio nikada član vladajućih stranaka u Hrvatskoj, ipak se smatrao slugom svog naroda i zemlja. A to biva jedna rijetka kvaliteta u našem narodu koja ne imade plodno tlo u suvremenoj politici Hrvatske na prijelomu stoljeća.
Velika hvala prešućenom velikanu naše povijesti
NjKV kraljeviću dr. sc. Otonu Habsburško-Lotarinškom
Napisao Ante Brešić pl. Mikulić za HKRV
Hrvatsko kraljevsko vijeće
2023.
Postanite mecena i podržite rad Hrvatskog kraljevskog vijeća, donacije možete uplatiti na:
Ime primatelja: Hrvatsko kraljevsko vijeće
IBAN: HR8123400091111081585
SWIFT: PBZGHR2X
Banka: Privredna banka Zagreb
Opis: Donacija
Comentarios