7. rujna prisjećamo se na Opsadu Sigeta 1566. godine kada je hrvatska i ugarska posada pod zapovjedništvom grofa Nikole IV. Zrinskog izabrala časnu smrt za Boga, kralja i domovinu, nego li sramotnu predaju
U velikim pohodima Osmanlija pod vladavinom Sulejmana I. Osvajača tadašnja Kraljevina Hrvatska i Kraljevina Ugarska bile su granica kršćanske Europe s prodirajućom silom Islama, Osmanskim carstvom. Na novom vojnom pohodu Osmanlija prema Beču, zlatnoj jabuci kako biva taj grad nazivan, nova vojska koja je okupljala i do 100,000 vojnika pod zapovjedništvom Mehmed paše Sokolovića stala je na putu mala utvrda Siget. Iako već je prošla nekoliko opsada i prepada u ovom je zaslužila svoju junačku slavu. Te kobne 1566. godine hrvatski kralj Maksimilijan I. Habsburški nastavio je politiku svog oca ulaganja u Hrvatsku i Ugarsku koje su pretvorene u bastione Habsburške vlasti i time kršćanske Europe. U toj plejadi visokih časnika i vojskovođa istaknuto mjesto je imao grof Nikola IV. Zrinski iz starog hrvatskog roda Šubića, koji biva jednim od kralju najodanijih i najbližih vojskovođa. Već znamo da je hrvatski kralj Ferdinand Habsburški imao visoko povjerenje u grofa Nikolu kojem je podario kao poklon čitavo Međimurje s gradom Čakovcem koji postaje jedno od novih središta obitelji Zrinski. Još ga ranije imenuje kao hrvatskog bana i povjerava mu ulogu ustrojavanja obrane protiv nadmoćnijih Osmanlija. Sličnu politiku prema najodanijem Habsburškom vojskovođi nastavit će i njegov najstariji sin, kralj Maksimilijan I. koji biva svečano okrunjen za hrvatskog kralja na zajedničkoj hrvatsko-ugarskoj krunidbi u Požunu 1563. godine. Unutrašnja previranja između plemića još se nisu stišala a negdašnji protukralj Ivan Zapolja prekida 1564. svoje obećanje i otvoreno pretendira na hrvatsku i ugarsku krunu pozivajući Osmanlije u pomoć. Hrvatski ban Nikola IV. Zrinski se jasno postavio u tom pogledu kao častan i plemenit ostao je odan Bogu i kršćanskoj Europi, kralju i lozi Habsburškoj i u konačnici svojoj domovini Hrvatskoj kao i subratskoj Ugarskoj.
(Opsada Sigeta)
Prilikom približavanja Osmanlijske vojske granicama Hrvatskog i Ugarskog Kraljevstva kralj je dao grofu Nikoli mogućnost da prepusti Siget kao malenu i nevažnu utvrdu drugome na zapovjedništvo i obranu. U tom trenu znajući opasnost kojoj se podliježe, hrvatski ban Nikola IV. grof Zrinski odabire ostati zapovjednikom utvrde Siget u Kraljevini Ugarskoj, pri čemu sam daje ovu prisegu:
“Ja, Nikola knez Zrinski, obećavam najprije Bogu velikomu, zatim njegovu Veličanstvu, našemu sjajnomu vladaru i našoj ubogoj domovini i vama vitezovima da vas nikada neću ostaviti, nego da ću s vama živjeti i umrijeti, dobro i zlo podnijeti. Tako mi Bog pomogao!”
Ogromna Osmanlijska vojska započela je okruženje i opsadu grada već 5. kolovoza udarajući tjednima silno po zidinama malog grada i omanje posade od svega cca dvije i pol tisuća vojnika i unovčenih civila. Po starom pravilu ratovanja Nikoli je ponuđena nekoliko puta predaja utvrde i mirno povlačenje sa svim vojnim častima, u tim trenutcima kada je znao da vojska mu neće moći doći u pomoć on se odlučio na najčasniji potez ostati vjeran do kraja. Napadaji su bili sve silniji, no žestina obrane nije nimalo manjkala, Osmanlije su počeli trpjeti teške gubitke do te mjere da su i varkom nudile grofu Nikoli da se preda i da će mu dati čitavu Hrvatsku pod vlast, tj. nudili su mu krunu za ključeve Sigeta! On svaki put odbija i u plemenitoj maniri ostaje do kraja vjeran.
(Nikola Šubić Zrinski, Oton Iveković)
Pred sam kraj bitke 5. rujna umire Sulejman I., što Sokolović zataškava kako bi ostavio visok moral među osmanlijskim vojnicima. Da bi u konačnici branitelji nakon proboja zidina i povlačenja posade u unutrašnji sklop, ostavši bez hrane i municije odlučili se na posljednji juriš 7. rujna. Upravo u tom posljednjem jurišu hrvatski i habsburški vojskovođa Nikola IV. grof Zrinski smrtno pada u junačkom boju.
(Juriš Nikole Zrinskog, Johann Peter Krafft)
Time je opsada okončana, no pobjeda za Osmanlije je bila gorka, pretrpjeli su tolike gubitke da nisu mogli konsolidirati vojnu moći za daljnji napredak prema Beču. Samo tijelo grofa Nikole pokopao je njegov negdašnji zarobljenik Mustafa Vilić, dok glavu su odrubili janjičari i Mehmed paša Sokolović ju je dao otpremiti u Budim od kuda je poslana kralju Maksimilijanu preko njegova generala. Nakon toga grof Nikola IV. Zrinski zbog svog junaštva i odanosti postao je bezvremenska legenda i jedan od najvažnijih ličnosti za vladarsku lozu Habsburšku, te za domovine Hrvatsku i Ugarsku zbog čega ga često nazivaju hrvatskim Leonidom. Njegovo ime nose trgovi i ulice u Srednjoj Europi, a samo junaštvo inspiriralo je stotine umjetnika iz Austrije, Hrvatske i Ugarske od čega posebno treba izdvojiti velebno glazbeno-scensko djelo, operu Nikola Šubić Zrinjski, Ivana pl. Zajca. Ime grofa Nikole IV. Zrinskog obišlo je svijet i proslavilo hrvatsko junaštvo. Za članove Hrvatskog kraljevskog vijeća ime grofa Nikole ostat će uvijek simbolom plementisoti Za Boga, kralja i domovinu!
(Zrinski Nikola, grafika Joanneum, nastaloj neposredno nakon pada Sigeta 1566.)
(Obrana Sigeta od Osmanlija pod Nikolom Zrinskim, Alphonse Mucha)
(Juršiš Zrinskog, Bertalan Székely)
(Opera Nikola Šubić Zrinjski)
Comments