4. rujna prisjećamo se jedne od najvažnijih uzrečica hrvatske krunske suverenosti i državnosti, Regnum regno non praescribit leges! Upravo tu rečenicu izrečenu na današnji dan 1790. na zajedničkom saboru u Požunu izrekao je slavni hrvatski ban Ivan Nepomuk II. grof Erdődy braneći prava i suverenost Hrvatskog Kraljevstva
Te sudbonosne 1790. godine ponovno je povučeno pitanje suverenosti Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije naspram Kraljevine Ugarske u kojoj su bujale ideje šireg ugarskog jedinstva, protestantizma i tzv. magnatskog, tj. velikaškog pokreta. Posebno je tom duhu donijela želja Hrvata da se podrede Ugarskoj, te je tako Hrvatski sabor postavio se pod Ugarsko namjesničko vijeće naspram vlastitog. Prethodno zajedničkom saboru hrvatski kralj Leopold II. Habsburško-Lotarinški imenovao je za hrvatskog bana vojskovođu i grofa Ivana Nepomuka II. Erdődyja iz slavne hrvatske obitelji Bakača čiji su izdanci uvijek bili na braniku Hrvatskog Kraljevstva. U tom okviru se sastao zajednički hrvatsko-ugarski sabor u Požunu (Bratislavi) u kojem su se raspravljali ne samo odnosi između Hrvatskog i Ugarskog Kraljevstva već i njegovog odnosa prema Austriji. Ugarska strana potpomognuta pojedinim hrvatskim velikašima tražila je potpuno sjedinjenje obje Kraljevine, zajedničku vladu načelu s ugarskim palatinom, nastavak zajedničkog sabora, uvođenje mađarskog jezika u Hrvatsku zajedno s latinskim i daljnje širenje protestantizma po Hrvatskoj.
(ban Ivan Nepomuk II. Erdődy)
Izbor Erdedija za bana nije bila slučajna. Novi hrvatski kralj Leopold II. je naspram svog brata pokojnog kralja Josipa II., bio znatno konzervativnije i tradicionalnije naravi oslanjajući se na doktrinu staleške vlasti (plemstva i svećenstva) kao stupova monarhije. Vraća neke ranije akte koje je ukinula čak i kraljica Marije Terezija kao što je Placetum regium, tj. zabrana papinskih bula na prostoru Habsburških krunovina i zemalja bez potvrde vladara, kao ograničenje slobode kretanja kmetova. U vidu toga, nastupa čvrsto prema češkim i mađarskim velikaškim kretnjama za liberalizacijom zemlje, koji s mađarske strane uključuju jednu agresivnu politiku prema Hrvatskoj. Zato i ne čudi Leopoldov potez za imenovanja nekog iz slavne loze Erdedija čiji prethodnici kao banovi su uvijek čvrsto branili hrvatsku suverenost i državnost, kao i Katoličku crkvu. Pa tako je znameniti hrvatski ban Toma II. Erdődy na zajedničkom saboru u Požunu 1608. godine, usred rasprave o širenju mađarskog i protestantskog utjecaja na Hrvatsku, isukao sablju i završio samu raspravu riječima:
Hoc ferro, si aliter fieri non poterit, pestem istam a nobis eliminabimus; Tresque nobis adsunt fluvii Dravus, Savus et Colapis, e quibus num novis hospitibus sorbendum dabimus
"Ovim mačem, ako drugačije ne bude moguće, iskorijenit ćemo tu (protestantsku) kugu. Još imamo tri rijeke Dravu, Savu i Kupu, iz njih ćemo dati novim gostima da piju vodu" ban Toma II. Erdődy
Čak i za vrijeme velike mađarske magnatsko-protestantske urote kojoj se pridružuju Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, obitelj Erdedi staje jasno uz suverenost i vjernost Hrvatskog Kraljevstva kruni i Crkvi. Ta se tradicija nastavila i do te 1790. godine kada na današnji dan 4. rujna usred ugarskih pozivanja na dokidanje hrvatske suverenosti i ulaska protestantskog, tj. evangeličke crkve i mađarskog utjecaja dolazi ban Ivan Nepomuk II. Erdődy i daje govor koji kulminira riječima:
Regnum regno non praescribit leges
"Kraljevstvo kraljevstvu ne propisuje zakone" ban Ivan Nepomuk II. Erdődy
(Požunu, hrvatsko-ugarska krunidba Leopolda II. 15. studenog 1790.)
Čime jasno daje do znanja da Hrvatsko Kraljevstvo jest zasebno od Ugarskog Kraljevstva i da jedno drugome ne određuje zakone. Iako je sam sabor donio drastične odredbe prema kojima hrvatskim županijama upravlja Ugarsko namjesničko vijeće sve do oslobađanja znatnih teritorija od Osmanlija, ugarska želja za širenjem evangelizma u Hrvatskoj jest zaustavljena, kao i uvođenje općeg mađarskog jezika u javnu upravu. Kasnije sabor uvodi mađarski jezik u školstvo kao neobvezan predmet, dok latinski ostaje i dalje jedini službeni jezik u Hrvatskom Kraljevstvu. Želja hrvatskog kralja Leopolda II. za što tradicionalnijom i čvršćom vlasti je djelomično uspjela. Hrvatska državna i krunska prava su obranjena i uspostavljen je red u krunskim zemljama. Već 15. studenog 1790. službeno je na zajedničkoj hrvatsko-ugarskoj krunidbi u Požunu Leopold II. okrunjen za kralja Kraljevine Ugarske i Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije kada je zajamčio buduće pravo Hrvatske na Dalmaciju, ukoliko bude oslobođena. Kao vladar vraća hrvatski sabor, kojeg hrvatski ban saziva već 1791. godine i čiji sazivi se redovito nastavljaju u sljedećim godinama.
(Hrvatske i ugarske kraljevske krunidbene zastave, za krunidbe Leopolda II.)
Ta uzrečica "Regnum regno non praescribit leges" postaje tvrđa hrvatske međunarodne politike i krunske suverenosti, koju stoljećima prenose monarhisti kao znak samosvojnosti hrvatske krune. Posebno u pravaško-monarhističkim krugovima 19. i početka 20. stoljeća korištena je od prvaka kao što su Ante Starčević, Josip Frank, Aleksandar Horvat, te mnogim drugim hrvatskim velikašima i intelektualcima. Čak i republikanci ju kasnije posuđuju od monarhista, pa tako i sam Franjo Tuđman ju izgovara u Hrvatskom saboru 30. svibnja 1990. godine. Danas ova uzrečica biva jednim od temelja hrvatske monarhističke misli, te ju i samo Hrvatsko kraljevsko vijeće koristi i smatra među svojim prekretničkim uzrečicama.
Comments